Slatkorječiva metoda nizanja valova
opušta te u propustu –
udišeš morski zrak bez pogleda.
Dobrim se dičiš,
govoreći zapravo tek da nisi loš.

Čistiš stopala toplim plićakom,
sad muškarac, sad žena –
prkosno serviraš torzo,
kao bista u muzeju neke suvremene umjetnosti.
I šalješ se dalje, hraneći sebe.

I dan se primiče kraju,
studena noć svojoj poštedi od boli,
a još se pokušavaš precrtati u žal –
kamo li to utječe ta tvoja dobrota,
koje su joj boje plodovi?

Nije me nitko učio kako pisati pjesmu.
Odgajao sam pokušaje -
iz te su priče preslikavanja tuđih gramatika.
Vrednovanja samoće,
pomilovanja kušnji usamljenosti,

abdiciranja boja.

Vrijedi li svaki sljedeći pokušaj što,
odgovorit će ta neka tuđa samoća,
kušat će se apetitom neke strane gramatike.

(Jezik će se otkriti u hodu, bez legende.)

Hoće li pritom tko izgubiti na težini
i ima li dovoljno tragova da dokažu motiv
(ili ne),
nije bitno. Vjerujem
zaista da nije bitno.

Da te nije briga.

Pomislio sam da ću sanjati
koloplet vlasi blistavih na čudnom suncu,
naslonjen na ove grudi.
I da svaka vlas slijedi drugu verziju priče
o borbi i berbi,
o meni i tebi. Tebi i meni bez mene i tebe.

I prste na putu po puti
bijeloj kao čistoća kakvu ne poznam,
istraživački naklon poklonjenom
vremenu i prostoru.
Bez mirisa, bez okusa,
bez odluke da – sanjam.

Samo ću se zapisati, rutinski,
u notes bez korica,
unatrag, prepravljajući budućnost.

I samo ga odmah potom zaklopiti,
bez oznake, bez zavrnutog lista,
baš kao da mu se neću više nikad obratiti.

Baš kao –
baš tako.

Sol je popila zadnje kapi
mora.
I prethodni val se poklopio
s neizrečenim obećanjem.
Inatom, u prijevodu s nakane.
Eto,
baš nisam htio večeras napisati
pjesmu.
Baš nisam, ne pjesmu.

Spaljena zemlja
gleda te u oči –
pitanja ti postavljaju
uskličnike –
stani, padni, svjedoči bar na tren,
pobjegni korekciji.

Bijeli bataljuni –
eno, sad marširaju tvojim asfaltom –
iza transparenata dodvoravaju se
ponosnoj čestici tebe.
Hoćeš sad korektno zažmiriti,
biraš uvijek sam.

I dok zadnje finese dovršavaju binu,
pokloniti se ili poskočiti,
doskočica je poklanjanja sebe.
A znaš možda, možda znaš
koliko se pod noktima crni
dobroti koja ne pozna žrtvu.