|
Svijet se prostire kao prostranstvo pupajuće na dlanu. Boje ga blagonaklono kupaju kišom, otvorene knjige značenjem, učenici solju. Vode opisuju oblikovanje vremena, kao najdivniji potok, kao vječna rijeka, kao lirska kaskada. I svi brzaci pjevaju, muzika se taloži na drevnim kapcima, na opjevanim obrazima, na samoobnavljajućim usnama. Pa u buđenjima mokrim od zbilje, zastajkujem, tražim, pitam se – gdje su uistinu te rešetke koje gledam? |
09.05.2012., srijeda
26.04.2012., četvrtak
U prodaji zbirka "Kao prsti pred zimu"
|
Vesela srca mogu obznaniti da je od jutros u prodaji moja druga knjiga, a prva zbirka pjesama "Kao prsti pred zimu". Izbor pjesama koje su zadnjih godina redovito po nastanku završavale na ovim blogerskim stranicama tako je dobio svoje ukoričenje, a roman "Tuga nije izraz lica" svoj lirski produžetak. Ovim putem zahvaljujem svima koji su na ovim internetskim koordinatama bili stalna i neprocjenjiva podrška te, kroz komentare, ključni recenzenti i sukreatori knjige. Posebno hvala Ivani Kujundžić na savršenom lakoćom pogođenoj naslovnoj fotografiji i Marini Tomić na iscrpnom, rentgenskom pogovoru te Ini Mihanović na neizostavnoj prisutnosti. Hvala Milici i Eleni koje su trpjele moje misaone odsutnosti te bile i ostale stalni oslonac. A Bogu zahvaljujem na svakom daru utkanom u ove stihove. Link za kupnju knjige: Kao prsti pred zimu, Redak, 2012.  "Kao prsti pred zimu", zbirka poezije, 2012.  "Tuga nije izraz lica", roman, 2009. |
25.04.2012., srijeda
MALI, RANJIVI CIKLUS
|
Tko si, kako glasi ti ime? Čime ispreplićeš moje dane i po čemu mi prostireš noći? Najrječitija od šutnji, najjasnija od voda, opet ćeš mi govoriti i opet ću dokazivati da sam tek čovjek. Godine su, reći ćemo, trebale propijem slatka prijateljstva, a trenutak je dovoljan za novu tihu lavinu. * * * Ti mi se šalješ, uvijek samo Ti. Ništa, baš ništa nemam ja; samo darove, milošću oprane, neznanjem kroćene, posrtajima zahvalnosti oblikovane. * * * Gubim snagu brzinom za potrebe neke čudne umjetnosti usporene snimke kiše; iz poroda plača pjeva izdaja. Svijet će me nadvladati, čekam onaj pravi val, to brdo. Koga ću ostaviti iza sebe, neću znati. Što će ostati, pripovijedat će oni koji su znali prepoznati milost. * * * Nazovi to začetkom tuge. Neke vrste tuge. Vonj ostarjelog hotelskog predsoblja. I nakvašene slike u popodnevnom akvarelu, na raskrižju želje, nade, vjere i milosti. I sporedna ulica za bolnije iskustvo, za bol, neoznačena, slijepa. I grč isprepletenih udova ljubavnika na izletu. Sve odnesi, ponesi sa sobom. Tu bol - opet - i nju nosi, kao sliku, kao preuzet križ. Neka me pusti, neka ode, da izađem iz zgrade kao neki drugi lik, iznova izmišljen, tek po manirama zamišljen. |
23.04.2012., ponedjeljak
|
Vidjeti jednostavno, govoriš. I povlačiti sjenu s jedne strane ovoga svijeta na drugu nije teško. Zar ne? Teško je zatvoriti oči pred svjetlom. I gledati otiske na površini izloženoj bliže suncu. Pokušaj. Vidjeti jednostavno, da, jednostavno vidjeti; možemo li, kao da govoriš. Pitaš. |
14.03.2012., srijeda
|
Kao onaj glas koji ti govori da nećeš više pisati pjesme. A ti se pitaš što ti je činiti, što od tebe uistinu želi; ne prepoznaješ li kako te zove ili riječ još nije krenula tim putem. I bezdan koji ti uzvraća pogled crta nove izraze na svome licu. Da, kao glas koji ti govori da nećeš dalje tim rukopisom, ove ruke opisuju tijelo novoga dana, a oči čekaju taj poziv, treptajući. |
